Marijin blog: Kad vam se čitav svet sruši

Ćao, opet Marija. Vraćam se sa novim blogom. Razlišljala sam duže vremena da napišem ovakav blog, i uvijek sam ga napisala, pa obrisala. Možda ga i sada obrišem, još ću vidjeti. Uglavnom razmišljala sam i o naslovu ovog bloga, prvo je trebalo da se zove “Depresija” ili nešto na taj princip, ali sam se na kraju odlučila za ovaj naziv. Kao što sam rekla, zbilja sam se trudila ga napisati. Sada ga pišem, ne zbog inspiracije ili nečeg drugoga, nego zbog zadnjeg bloga kojeg sam pročitala, a koji je pripadao Dijani. Može se reći da me je nadahnula da i ja podijelim svoju priču. Isto tako znam da postoji još djece kojima se ovo dešava, samo oni ili poriču ili su ih drugi ubijedili da izmišljaju (ili da su ludi što tako razmišljaju). Kao što je to bio slučaj sa mnom. Pa umjesto da kažem sada “hajde da počnem sa blogom”. Reću: hajde da čujete moju priču.

Kako je sve počelo?
Taj period mog “urušavanja svijeta” počeo je prije tri godine, kada sam imala trinaest. Ne ja nisam zlostavljana, maltretirana na bilo koji način. Nisam žrtva ničega. Šta više ja sam više tip dijeteta koji su svi mazili kada su stigli, obožavali me, pružali mi sve. Ja nikada nisam bila ne zahvalna na tome, nisam ni sada. Mislim da je bolje da dijete razmazite, nego da bude sa traumama. Ja sam tipično razmaženo dijete, i ja se toga ne sramim reći. Šta više drago mi je što su moji roditelji pružili sve u životu, dali mi bezbroj mogućnosti, većinom one koji oni sami nisu imali. Sada kada znate ovo, zamišljate me kao bahatu bogatašicu, koja ima hrpu prijatelja itd. Ne ja nisam bila bogata, ja sam još jedno dijete srednje klase, koje su roditelji pružali svu ljubav, koju imaju. Onda ne, ja nisam bila okružena prijateljima, imala sam uvijek jedno, najviše dvoje. Bila sam prosječna trinaestogodišnjakinja, ali ipak previše različita za svoje dobro. Ta različost se zasniva moje stavovima, mom predugačkom jeziku, previše iskrenosti, slušanje strane muzike i čitanje. Bože čitanje sam najviše voljela, a sa tim i pisanje.
I kako sam upala onda u depresiju, pitate se. Jedna riječ, vršnjaci.

Urušavanje svijeta
Uglavnom moja depresija se svodila na rutinu, ustajanje, polazak u školu, preživljavanje u školi, vraćanje kući, jelo, učenje, gledanje TV-a i polazak na spavanje. Vodila sam vrlo dosadan život, i dalje ga vodim. Iskreno nisam imala volju za ničim od toga, pa čak ni da budem na telefonu. Ja sam samo htjela biti u svojoj sobi, zatvorena od svijeta, dok sam umirala lagano. Roditelji mi nikada nisu stvarali pritisak, ali moji vršnjaci jesu. Možda svjesno, možda ne svjesno. Često su me nazivali “luđakinjom” koja samo čita ili piše. Koja mora ići kontra svijeta i slušati muziku koju niko ne sluša, ili to što nemam društvene mreže. Budala koja razmišlja o srednjoj školi i o ocjenama, a ne o sadašnjosti.
To su govorili i pred našom razrednicom, ja sam se samo smješila i govorila “Jesam, pa šta?”, iako sam se u sebi pitala “Šta nije u redu sa mnom?”. Tako sam samo upadala u tu rupu, rušeći se. Sve više razmišljajući kako bi svijet izgledao bez mene, da li bi drugi bili srećni bez mene, i sve tako. Ne nisam znala da sam u depresiji, to je problem sa ljudima koji su zbilja depresivni, oni ne znaju šta im je. Pričala sam sa tom drugaricom, nazvala me je budalom što tako pričam i razmišljam, da, još više sam se povukla u sebe. Nisam više nikada pričala o tome sa bilo kim, shvatila sam da vjerovatno tako svi ljudi razmišljaju. Noći sam provodila plačući, da bi zaspala utješujući samu sebe kako ću ubrzo sve okončati. Danas vidim kako je sve to ludost, ja nikada nisam potražila pravu pomoć. Nisam htjela pomoć, samo sam htjela da više ne postojim.
Uglavnom izvukla sam se, ne znam kako. Stvarno ne znam, mislim da nisam sve okončala zato što mi je bilo žao moje porodice. Možda to i nije neki razlog, ali sam znala da će njima jedino stalo do mene, i da mi vjerovatno nikada neće oprostiti što sam to uradila. Živjela sam tako depresivno sve do kraja osnovne škole. Onda sam došla u srednju i život se poboljšao. Za razliku onih kolega iz osnovne, ovdje sam našla na dosta normalnih ljudi koji razmišljaju na sličan način kao i ja. To mi je pružilo utjehu. Onda sam počela pisati priče na wattpad-u, još jedna utjeha. I konačno blogovi koje šaljem na Famozu, mislim da me je to upotpunosti izliječilo. Ne ja nisam sada nova osoba, ista sam ona trinaestogodišnjakinja. Samo zrelija i spremnija na svijet. I da, glavna stvar. I dan, danas imam te epizode “urušavanja svijeta”. To nisu panične epizode, to je samo kada želiš da svijet samo stane. Ne radim sada ništa specijalno, samo razmišljam o tome, kako ja imam budućnost. Kako je svi mi imamo, i kako ne smijem sebi dopustiti da strah pobijedi. Moj tata mi je rekao nešto važno prije upisa u srednju školu, nešto što ću pamtiti do kraja života.
“Da imaš prosječne ocjene, i da možda ne upišeš školu koju želiš. Ali to nije kraj svijeta moraš imati plan B. Ne uspije ti plan B, ideš dalje, ipak imaš još 28 slova koje trebaš popuniti. Tako život ide, padaš i padaš, ali poenta je da ustaneš i kažeš životu da te je briga, da ćeš nastaviti živjeti. Da bojiš se neuspjeha, ali strah je sastavni dio nas, dokle god ima straha ima i života, samo mu se ne smiješ prepustiti do kraja.”
Mislim da su te riječi mog tate, najpametnije koje mi je ikada rekao. I da, mislim da su baš te riječi bile početak moje pobijede nad depresijom. Ako ste u depresiji i ovo čitate, poslušajte savjet mog tate, ako išta neka to bude početak nečeg novog.

Poruka svima
Najviše bih volila da sam jedina osoba na svijetu kojoj se ovo desilo. Zašto? Zato što ni navjećem neprijatelju poželjela te osjećaje koje sam ja osjećala. Ali nisam jedina, ima nas previše. Neki su maltretirani, a neki su samo kao i ja drugačiji od okoline. Vi koji ste drugačiji poput mene, niste jedini. Da vam sada kažem kao drugačija, drugačijima. Mi se nikada nećemo uklopiti, uvijek ćemo se smijati stvarima koje su nama glupe i nisu smiješne. Ne uklapati seima svoju čar. Biti kontra svijeta, je nešto dobro. Koja je poetna da budeš samo još jedna bijela ovca u moru drugih, zašto ne bi bila roza ili ljubičasta ovca. Da možda je glup primjer, ali savršeno opisuje našu situaciju. A sada riječi onima koji su maltretirani, bilo fizički ili psihički. Život se možda čini teškim sada dok smo tinejdžeri, ali niko nije zauvijek tinejdžer, postaće bolje kasnije. Možda se tako ne čini uvijek, ali samo trebate vjerovati. Vjera je snažna stvar.

Pa to bi bilo to i od ovog bloga. Nadam se da ste shvatili pouku iz ovog bloga, kao i da vam se svidjeo. Ostavite utiske u komentarima, kao i prijedlog za sledeći blog. Usput napravila sam vlastiti blog, i ako volite moje blogove, i naravno želite, možete me zapratiti. Tek sam počela, tako da se unaprijed izvinjavam što ne izgleda nešto specijalno.
Link bloga: BOOKISH GIRL
Da li ste se i vi borili na neki način sa depresijom?
Ako jeste, na koji način ste je pobijedili?
Slobodno napišite odgovore u komenatrima, možda pomognete nekoj osobi koja se trenutno bori sa njom. Pa vidimo se do sledećeg puta, veliki pozdrav 👋.

My Blog rubrika je u kojoj vam pružamo priliku da se vaši tekstovi nađu na Famozi! Može to biti vest, neki vaši saveti ili razmišljanje na neku temu. Kad napišete tekst, pošaljite nam ga na našu adresu, redakcija@famoza.net a u subject/temu stavite My Blog. Vaše blogerske tekstove objavljivaćemo redom kojim nam dođu ali vodite računa da ćemo objavljivati samo one tekstove za koje smatramo da su lepo napisani i i zanimljivi. Prednost će imati oni koji budu pisali našim slovima, tj. budu koristili “šžćđ” u svojim tekstovima. Naravno, ovo je odličan način da promovišete sebe ali i da možda postanete deo naše stalne blogerske ekipe! Za više informacija, pogledajte pravila ovde.

The following two tabs change content below.

• Bio
• Latest Posts

Valentina Krstić

Editor at Famoza.net

Valentina Krstić je urednica portala Famoza.net. Svoj talenat za pisanje otkrila je u ranom detinjstvu, na Famozu je došla kao blogerka, a zatim je otkrila da je novinarstvo njena ljubav. Muzika, književnost i strani jezici hrana su za njen jedinstven stil i kreativnost, koju ističe u svemu što radi. Smatra da je najvažnije da strastveno radimo ono što volimo, a rad na Famozi i kreativno pisanje joj upravo to omogućavaju.

Latest posts by Valentina Krstić (see all)

• Swifty Nights ponovo okupio stotine Swiftieja u Zappa Bazi! - 25/03/2024
• Olivia Rodrigo osvežila album “GUTS” novim pesmama, a tu je i spot za “obsessed”! - 24/03/2024
• Zabeležite datum: Evropska Taylor Swift žurka, Swifty Nights, vraća se u Beograd 22. marta! - 12/02/2024