Željanin blog: Razmaženost današnje dece!

Danas vam dolazim sa jednom malo ozbiljnijom temom, a to je razmaženost dece, deca kao glavna osoba u kući, upuštanje u svakakve stvari itd.. Ovaj post mi je duugo bio na radnoj verziji, i pošto sam danas inspirisana ovom temom, odlučila sam da ga dovršim i objavim. Dosta je dugačak, ali nadam se i poučan, tako da, obavezno nastavite sa čitanjem!

P.S. Ovo je samo moje mišljenje, ne mora da znači, ako ja ovako mislim da morate i vi! ♥

Novac je svima na prvom mestu, ali, mislim da ne bi trebao da bude..

Okej, shvatam ja da je sada 21 vek i da se sve mora platiti kako bismo zadovoljili svoje potrebe i kako bi bili srećni, ali zašto da nam se na tome zasniva život?
Prava sreća nije u tome hoćeš li imati iPhone 7 ili original Nike patike, nego u malim stvarima.
99.9% tinejdzera plače zato što nema najskuplji telefon, patike, ranac itd… Ali neka deca plaču jer nemaju šta da pojedu svakog dana, što nemaju roditelje, naš najveći oslonac u životu.
Oni se ne raduju kada im mama donese novi bicikli, oni se raduju kada im mama donese parče hleba.
To je upravo ono što sam rekla- sreća u malim stvarima.

Nedostaju mi ta vremena kada smo bili deca i hteli smo da što pre odrastemo, ali sad kada smo odrasli (ne sasvim, ali toliko da mozemo da razumemo neke stvari) brinemo samo za sutra, svima je u glavi samo novac, telefoni, kompijuteri, u tome vide sreću, a ne vide je u nekim sitnicama. I sigurna sam da je svaki tinejdzer, zena, devojka, momak poželeo da se makar na još jedan dan vrati u detinjstvo i da poželi da nikada neodraste i da ne gleda ovakav svet.. Ali koliko god se mi trudili da ispravimo druge ljude, ceo svet, moramo prvo da počnemo od sebe, prvo mi sebe da preispitamo, zašto smo na ovom svetu i da probamo da pronadjemo odgovor koja je naša misija ovde (to je nemoguće da znamo odgovor sta će se desiti sutra), zašto smo poslati na ovakvu užasnu planetu punu ratova, mržnje, pakosti u očima, zašto nismo poslati na planetu u kojoj uvek sija sunce, u kojoj je svako bice srećno što živi, tamo gde žive jednorozi, pa čak i vanzemaljci. Ja svaki dan živim kao da mi je poslednji, kao da se sutra neću probuditi i videti svetlo, moju sestru, mamu, tatu, brata, moje prijatelje, , kao da mi je taj dan poslednji i predlažem da svi tako žive, osećaće se bolje, neće brinuti šta će sutra obući, šta ako mu se sutra isprlja majica, šta ako ne bude mogao da kupi najskuplju torbu, a ne brinu, šta ako to sutra ne postoji….

Pitam se, da li su se takvi ljudi makar jednom zapitali kako je ljudima koji nemaju da jedu, piju, idu u školu..
Svako dete iz Afrike bi poželelo da može da uči, saznaje nešto novo, ide u školu, ali današnja deca školu vide kao puno mesto mržnje i pakosti. Vide je takvu, jer tako žele da je vide, ali ne gledaju je pravim očima.
Priznajem, i sama nekad ne želim da idem, ali, pokušajte da nađete neku svetlost u školi, kao što sam ja pronašla prijatelje, i simpatiju koja je jedini razlog što uopšte ustajem iz kreveta ujutru. Osvrnite se, i videćete da nije sve tako crno. Protrljajte oči i videćete boje..

Sve više dece se prepušta drogama, alkoholizmu, lošem društvu itd… Pitate se zašto? Zato što je njihove roditelje baš briga za njih, a i oni sami žele da budu u “trendu” i ne žele da “štrče” od mase pa se prepuštaju seči vena, opijanjima, drogiranju…. Za školu ne mare, bitno im je samo da dođu, dobiju po koju jedinicu i još se hvale time, izrugaju se nekom ko dobije bolju ocenu i ko je učio, izdominiraju, i odu kući.
Pokušavaju sebi da oduzmu život jer im tata nije dao 5000 hiljada da ode uveče sa prijateljima, ili zato što je izašao novi iPhone 7, a oni će ga dobiti tek sledećeg meseca, i osećaju se kao u praistoriji jer ga nemaju odmah sad. E pa ovako, oni nemaju prava sebi da oduzmu život, jer ga oni sebi nisu ni dali. Jedina osoba koja će im oduzeti život kada to bude trebalo je Bog, ili alkohol i droga ukoliko su upušteni u te vode.

Kako odrastam, sve više vidim ružnoću i pokvarenost u ovom svetu. Kada sam bila mala, to nije bilo tako, uvek sam mislila kako ću, kada odrastem, da budem srećna i zadovoljna. Ali izgleda da svi tako mislimo dok smo mali i dok nas još svet nije iskvario. Svako gleda kako će nekoga da prevari, da mu podvali, uvuče u nevolju, izazove… Kako će ko kome da otme devojku, kako devojčice od 11-12 godina ostaju napolju do 23h družeći se sa svojim dečkom koji je stariji 4 godine od njih, a da njihovi roditelji to ne znaju, i da misle da su one otišle da uče sa drugricom. A ne znaju šta se zapravo krije iza tog nevinog lica..

Neka deca i nisu kriva, već njihovi roditelji koji im dozvoljavaju da slušaju svakavku muziku u njhovom uzrastu, uče ih od malih nogu da psuju i misle da je to slatko, a kad odrastu, pitaju se ko ih je tome naučio.
Deci se više ne daju plišane igračke čim ugledaju svetlost dana, ili kad plaču, već se odma telefon pruža, i prvi telefon dobiju sa 2 godine, i već znaju sve na njemu. Neki roditelji deci otvaraju facebook još dok su mali i stavljaju njihove slike tamo. I onda, kad odrastu, prvi izlazak sa 10 godina, prvi dečko ili devojka i poljubac sa 11, devojka zatrudni sa 16, svadba sa 18 i ode detinjstvo.
Takva deca nikad neće osetiti čari detinjstva.
Takođe tu su i rasprave sa roditeljima zašto su im poslali zahtev na fejsu, i zašto ih blamiraju, zašto ne može da ostanu napolju do 1, nego moraju da se vrate do ponoći, a zašto ovo, a zašto ono, Ana sme dokle hoće, a vi mene držite kao u tamnici…

To je to za ovaj post. Nadam se, da ukoliko je neko bio depresivan, ili tužan, da mu je ovaj post pomogao i otvorio oči da nije sve tako crno i da uvek postoji svetlo na kraju tunela.
Iako mi ne možemo promeniti ostale osobe, promenimo sebe, jer je to najbitnije. Ukoliko imate nekih pitanja vezanih za ovu temu, obavezno mi napišite u komentarima!

My Blog rubrika je u kojoj vam pružamo priliku da se vaši tekstovi nađu na Famozi! Može to biti vest, neki vaši saveti ili razmišljanje na neku temu. Kad napišete tekst, pošaljite nam ga na našu adresu, redakcija@famoza.net a u subject/temu stavite My Blog. Vaše blogerske tekstove objavljivaćemo redom kojim nam dođu ali vodite računa da ćemo objavljivati samo one tekstove za koje smatramo da su lepo napisani i i zanimljivi. Prednost će imati oni koji budu pisali našim slovima, tj. budu koristili “šžćđ” u svojim tekstovima. Naravno, ovo je odličan način da promovišete sebe ali i da možda postanete deo naše stalne blogerske ekipe! Za više informacija, pogledajte pravila ovde. Najbolji blog nedelje nagrađujemo jednom knjigom iz izdavačke kuće Vulkan a možemo da ih šaljemo isključivo na teritoriju Srbije!

The following two tabs change content below.
Vladimir Dolapčev je urednik medija Famoza.net. Prethodno je pet godina uređivao portal srpskog izdanja časopisa BRAVO. Najveća želja mu je da Famoza bude drugačiji od svih teen medija i da pomogne u dovođenju mladih zvezda u region.

14 thoughts on “Željanin blog: Razmaženost današnje dece!

  1. Slažem se s tobom!
    Neki u mojem razredu plaču kada dobiju minus, i onda se žale roditeljima da je učiteljica zla i to…
    Jednom je jedan učenik iz mojega razreda skoro udario učiteljicu jer mu je oduzela Iphone 7 jer ga je pokazivao ostalima tijekom sata, na svu sreću pomaknula se, ali on je završio kod ravnatelja, pedagogice i dobio je ukor

  2. Wow,odlican blog.Ovakav blog nisam nikada procitala,niti napisala.Sve ovo sto si napisala se meni svaki dan iznova i iznova vrti u glavi.Kako svijet moze biti najruznije mjesto na svjetu.Kao sto si napisala,uvjek postoji jos jedna osoba koja to vidi i koja zeli da ucine svijet boljim mjestom.Svaka ti cast,stvarno sam odusevljena.

  3. Bukvalno sam bila sigurna da cu osvojiti knjigu za svoj blog…. Ali sada sam shvatila da nemam nikakve, ali bukvalno nikakve sanse za to… Svaka cast jedan od najboljih blogova

  4. Svaka čast za ovaj blog,oduševljena sam! Sad bih tako želela da se raspišem na ovu temu ali je kasno i previše sam umorna haha. Uglavnom, sve što si napisala je istina i potpuno se osećam isto što se tiče toga da sam nekad mislila da je sve bajka, a sada sam shvatila koliko su ljudi sebična bića i koliko je svet odvratan. Obavezno nastavi da pišeš blogove!

  5. Blog je odličan!Sve što si napisala je u potpunosti istina…U mom odeljenju ima par takvih slučajeva.Dok njihovi roditelji misle da su zlatni,oni prave nerede…

  6. Jednom rečju BRAVO. Evo, ja sam odrasla bez kompjutera? Da li sam se žalila? Ne, jer mi je to najnebitnija stvar u životu. Imam 14 godina, nemam kompjuter, a ni ne treba mi. Imam ljubav. Sledeće, pošto živim u varoši, leti berem maline? Da li se žalim što sam u njima od 7 ujutru do 7 uveče, što su mi ruke dok ih berem izgrebane, što imam na dva mesta maline? Ne, ne žalim se. Radim to da bih pomogla roditeljima. Sledeće godine ako treba ću noćiti u malinama jer ću sama zaraditi svoje pare za knjige za srednju školu. Da li se žalim što mi je zabranjeno da napolju budem do 12? Ne, jer moji roditelji samo brinu za mene, jer vide kakav je danas svet. Da, nikad posle 12 nisam ostala napolju. Ne žalim se na ništa od ovoga jer je ljubav tu. To je najbitnije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.